Bio funkcioner, VEČERAO S TITOM, a na posao išao autobusom: Đuro sa Grmeča s ponosom se sjeća Dana mladosti (FOTO)

Društvo Republika Srpska

Đuro Trkulja (82), penzionisani nastavnik iz Lušci Palanke podno Grmeča, s ponosom i nostagijom priča kako se živjelo i radilo u doba SFRJ, kad je Dan mladosti bio veliki praznik.

Itreba slaviti mladost. Mladići i djevojke su oslobađali i gradili zemlju. Danas se mladi ne cijene i ne dobijaju šansu. Zato nam najbolji bježe u inostranstvo – kaže Trkulja za Srpskainfo.

Na današnji dan, 25. maja, u doba socijalističke Jugoslavije, slavio se Dan mladosti, poznat po štafeti, koju su omladinci nosili kroz cijelu zemlju, da bi je na kraju, na Dan mladosti, na Stadionu JNA, nakon veličanstvenog sleta, predali “drugu Titu”.

Ova dan se slavio i kao “rođendan druga Tita”, mada Josop Broz nije rođen na taj dan. On je rođen 7. maja 1892. godine, ali je 25. maja 1944, tokom Desanta na Drvar, Tito izbjegao pogibiju, pa je ovaj datum slavljen kao njegov simbolički “drugi rođendan”.

Ipak, taj je dan bio posvećen mladima.

A Đuro Trkulja je, kaže, cijeli svoj život radio s mladima i za mlade. Kao nastavnik u osnovnoj školi u svom zavičaju, u idiličnoj i nekad punoj života, a danas pustoj Lušci Palanki, izveo je generacije učenika.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

I kasnije, kada je postao partijski funkcioner, pa direktor preduzeća i na kraju kustos Spomen područja Koračnica na Grmeču, radio je za omladinu, trudeći se da im obezbijedi posao i da ih nauči pravim vrijednostima.

I njegova bogata biografija svjedoči da je u doba SFRJ svako dijete i svaki mladi čovjek, koji hoće da uči i radi, imao mogućnosti da se izbori za lijep život.

– Bio sam dijete sa sela, izbjeglica, ratno siroče. Oca nisam ni zapamtio; ubile su ga ustaše kada sam imao samo godinu dana. S majkom sam iz Koprivne, gdje sam rođen, izbjegao u Podgrmeč. U to vrijeme je u Podgrmeču bilo oko 100.000 izbjeglica, sa Kozare, Korduna i Like – priča čika Đuro.

Tako je Lušci Palanka postala njegov zavičaj. Tu je završio osnovnu školu. Potom je upisao srednju Grafičku školu u Zagrebu. Kao ratno siroče je bio stipendista Udruženja grafičkih preduzeća BiH.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Zaposlio se u sarajevskom „Oslobođenju“, ali za kratko, jer je 1960. otišao na odsluženje vojnog roka u JNA.

Nakon toga je završio, u roku i sa odličnim ocjenama, Višu pedagošku školu u Sarajevu i postao nastavnik istorije i srpskohrvatskog jezika.

Mada ga mnogi, iz poštovanja zovu “profesorom sa Grmeča”, čika Đuro ne voli da se „kiti tuđim perjem“.

– Ja sam nastavnik i ponosan sam na to – kaže.

Kada se zaposlio u Osnovnoj školi „Simo Miljuš“ u Lušci Palanki postao je, i ostao, omiljeni nastavnik mnogim đacima.

-Volio sam taj posao i volio sam djecu. Nisam išao na to da budem strog, da kažnjavam. Znam da dijete, najčešće, ima loše ocjene ako ga muči neki problem. Zato sam uvijek razgovarao sa svojim đacima, o svemu, ne samo o školi i gradivu – priča Đuro.

FOTO:

U tim razgovorima, u četiri oka, često bi se ispostavilo da učenik, kojeg bi naprečac proglasili „problematičnim“, ima oca alkoholičara, da mu je majka bolesna, ili da u školu dolazi gladan.

Nastavnik Đuro je nastojao da svakom od njih pomogne.

– Dešavalo mi se da mi nakon mnogo godina na ulici priđe čovjek i kaže mi: “Nastavniče, vi ste me jedini razumjeli, da nije bilo vas, ko zna kako bih ja završio” – kaže Đuro.

Nije mu, kaže, bilo lako kada su mu „drugovi iz Partije” rekli da mora napustiti razred, jer ide na drugu dužnost. Imenovali su ga za sekretara Opštinskog komiteta Saveza komunista Sanski Most. Postao je, dakle, prvi čovjek Partije u svojoj opštini.

– Pristao sam na to, ali samo pod jednim uslovom. Da u Komitetu ostanem samo jedna mandat, a da me poslije toga vrate u bazu, u moju školu – priča Đuro Trkulja.

Dvije godine, koliko je trajao taj mandat, na posao je putovao autobusom: svakog dana 50 kilometara klackanja, u oba pravca.

– Nisam htio da prihvatim funkcionerski stan u Sanskom Mostu. Šta će mi, imao sam svoju kuću u Palanki. Nisam prihvatio ni službeni automobil, to nije dolazilo u obzir. Htio sam da putujem autobusom, da se družim s narodom – kaže Trkulja.

Kao sekretar Komiteta doživio je posebnu čast: da zajedno s predsjednikom opštine dočeka druga Tita i drugaricu Jovanku.

FOTO:

Josip Broz Tito je posjetio Sanski most 1972. godine. Bio je to događaj za pamćenje.

– Bio sam mu jedan od domaćina na svečanoj večeri u hotelu „Sanus“ – priča Đuro Trkulja.

Nakon dvije godine nastavnik Đuro se vratio u svoju školu, svojim đacima. Nudili su mu još jedan mandat, odbio je.

Ali, nije mu bilo suđeno da se dugo zadrži u razredu. Već 1976. dobio je novi partijski zadatak: da bude direktor Tvornice industrijske automatike u Lušci Palanki, koja je bila dio velikog sistema UNIS Sarajevo.

Nije, kaže, bilo lako podići fabriku na ledini. Ali, znao je on i s narodom i s drugovima „odozgo“.

– Valjalo je izgraditi puteve, infrastrukturu, dovesti struju visokog napona, napraviti zgradu sa stanovima za kadrove. Pošto smo fabriku gradili u saradnji s firmom iz Torina u Italiji, za sve nam je bila potrebna i saglasnost saveznih organa u Beogradu – prisjeća se Đuro.

Sjeća se i kako su mještani, bez problema, pristali da uplaćuju samodoprinos za izgradnju fabrike i da se nisu bunili ni vlasnici zemljišta koje je država morala oduzeti, uz minimalnu naknadu, da bi se tu podigla tvornička hala i prateći objekti.

FOTO: SINIĐA PAŠALIĆ/ RAS SRBIJA
FOTO: SINIĐA PAŠALIĆ/ RAS SRBIJA

– Govorili su mi: “Dragi Đuro, pa svi su gradovi i sve fabrike svijeta izgrađeni na nečijoj zemlji, samo gradite”. Kasnije, kad je fabrika otvorena, imao sam to na umu, pa su sva djeca i unuci tih ljudi dobili priliku da se tu zaposle – kaže Đuro.

Fabrika je otvorena 1982. godine i proizvodila je automatiku, tačnije dijelove za autobuse, frižidere i razne druge uređaje, koji su se izvozili u Italiju.

Kako je u Lušci Palanki bila otvorena i fabrika tekstila, skoro svi mještani su bili zaposleni, a posla je bilo i za radnike iz udaljenih sela, koji su svakog jutra stizali radničkim autobusima.

– Lušci Palanka je osamdesetih bila pravi mali grad, pun đaka, radnika, omladine. Bila je milina prošetati ulicama – priča Đuro.

I u Lušci Palanki, kao i u svim dijelovima bivše Juge, na Dan mladosti su se porodice okupljale ispred televizora, da gledaju slet na Stadionu JNA, gdje su, do njegove smrti 1980. godine, najbolji omladinci SFRJ drugu Titu predavali štafetu.

FOTO: FOTO: YU 0 LAKI / JUGOSLOVENSKI PARTIZANI/YOUTUBE/SCREENSHOT
FOTO: FOTO: YU 0 LAKI / JUGOSLOVENSKI PARTIZANI/YOUTUBE/SCREENSHOT

Od 1982. do 1992. godine, kada je kompleks zatvoren, profesor Đuro je bio kustos Spomen područja Korčanica. Dočekao je hiljade đačkih ekskurzija i omladinskih grupa i pričao im istinite priče o herojskoj borbi naroda Grmeča protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu.

Jedna od omiljenih priča govori o požrtvovanosti djece i mladih tokom rata.

Na oslobođenoj teritoriji, na Grmeču, partizani su, priča naš sagovornik, sagradili pravi mali gradić, s bolnicama, aerodromom i skladištem za hranu.

-Mihajlo Škundrić iz Ključa mi je pričao da je najteže bilo nabaviti eksere za gradnju tih objekata, jer sve se gradilo od drveta, a šume i ljudi je bilo. Tada su na scenu stupili pioniri, djeca dakle, koji su obilazili zgarišta, sakupljali nagorjele eksere i u torbicama ih donosili u bazu – priča profesor Đuro.

Podsjeća i na čuvenu Saničku žetvu, kada su omladinci, sa srpovima, došli pravo pred ustaške bunkere i u ljeto 1942. požnjeli i u skladišta otpremili više od 200 vagona žita.

To je žito, tokom zime, izbjeglice i rajenike doslovno spasilo od gladi.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Ovu i mnoge druge priče iz svog zavičaja Đuro Trkulja je zabilježio u svojim knjigama. Nakon što je otišao u penziju posvetio se pisanju.

Napisao je 17 knjiga, i sve to bez računara, čak i bez pisaće mašine – rukom.

– Srećom, imam lijep i čitak rukopis, stara sam škola, pa se oni koji unose tekst ne muče previše – kaže Đuro.

On nema ni pametni telefon, nego onaj obični, na tipke. A i ne treba mu, kaže. Nek’ se mladi zanimaju tim “čudima tehnike”.

/srpskainfo.com/*