Bogdan Diklić: Junaštvo je živjeti čestito i ni na čiju štetu

Film Kultura

Glumac, koji je svojim ulogama zadužio jugoslovensku kinematografiju, otkriva čemu se najviše raduje, šta je to rokenrol, po čemu pamti studentske dane i kako gleda na budućnost

Glumac Bogdan Diklić koji je na festivalu u Puli dobio Zlatnu arenu za glavnu ulogu u filmu Odbrana i zaštita, kaže da su svi veliki ljudi zapravo vrlo jednostavni i skromni. To se može reći i za legendu jugoslovenskog filma, šesdestosmogodišnji Diklića. Maratonci trče počasni krug, Nacionalna klasa, Grlom u jagode, Čudo neviđeno, Oktoberfest, Sabirni centar, Otvorena vrata samo su neki od filmova i televizijskih serija u kojima je ostvario kultne uloge.

Tokom bogate karijere nije zapostavio ni pozorišne daske, a  popis predstava bi bio mnogo duži. U intervjuu za magazin Story razgovarao o profesiji, filmu, sudbini, Bogu, ljudima, prolaznosti, a ničemu se nije tako obradovao kao dok je pričao o ćerki Sofiji (20) i supruzi Dijani (46).

Na Filmskom festivalu u Puli 2013. godine dobili ste Zlatnu arenu za glavnu ulogu u realizaciji obrane i zaštite, koja je, prema kritičarima, bila apsolutni favorit od početka.Jeste li se nadali takvom uspjehu dok ste snimali?

Nisam. Za mene je uspjeh moje veselje i ono što nudi scenario. Ne planiram, jednostavno se prepustim. Kad god sam nešto grčevito htio, nisam dobio. Šta će mi?! Kad god sam nešto kalkulisao, nije ispalo kako sam želio. Onda sam shvatio da je to besmisleno i podredio sam se onome što je iznad mene. Je li to pametan scenario, sunčan dan, zaljubljivanje u nešto… Uglavnom, sa ovih 68 godina shvatio sam, možda kasno, da se treba prepustiti.

Ali, kaže se da nikad nije kasno?

Pa nije, ali to je utješna floskula. Dobro, malo se šalim. Mislim da u životu sve bude onako kako treba da bude. Nikad drugačije.

Koliko mi svojim postupcima možemo da promijenimo neki tok života ili bi uvijek trebalo da se prepustimo?

Neki to zovu sudbina, neki apsolut, a neki, kao i ja, to zovu Bog. No, ne bih propovijedao. Nisam apostol, ni sveštenik, a još manje svetac. Zapravo mi odlučujemo hoćemo li da se prepustimo dobru ili ćemo glupo srljati za vlastitom ambicijom i sebičnošću. Sad smo zaronili jako duboko, a ne voli baš svako o tome da sluša. Ništa nam nije zapisano jer u tom slučaju ljudi ne bi imali slobodu… Vratimo se ležerne teme.

Jednom ste rekli da su antijunaci zapravo junaci?

Junaci postoje samo u mitologiji, a veliki mali ljudi u životu. Junaštvo je živjeti čestito i ni na čiju štetu.

Za svoje nove uloge počinjete od nule?

Smatram da je to nužno. Ako se i ponovi, nije slučajno. Glumac ne može da pobjegne od svoje ličnosti i temperamenta, svog nedostatka ili dovoljne količine pameti. Ovo je bilo, a sad doviđenja. Sad čitamo ovo. Spojim se sa scenarijom i uđem u njega. Jedino tako može da se radi. Moje je lice samo jedno. Nositi sve te uloge u sebi bilo bi šizofreno. Ja nosim sebe. Ponekad mi je lakše, ponekad teže.

Možete li u svojoj bogatoj karijeri da izdvojite najdražu ulogu?

Intimno, da. Ali ne po rezultatu, nego po atmosferi i veselju. Rezultat je uvek posljedica toga. Mislim da ne treba raditi ulogu s mišlju – sad ću nešto da odglumim i svi će pasti u nesvijest. S radošću idem da snimam neku scenu kojoj se danima radujem. Naravno da nije svaka scena podjednako intenzivna. A radost za sobom povlači uspjeh. Tu je pravo na grešku, glupost. To je uspjeh i reditelja, scenarista i ostalih kolega. Nema grča, imaš slobodu. Tako je i u pozorištu. Ako se ne radujete probi, predstavi ili snimanju – nemojte ni ići tamo.

Tvrdite da se gluma zapravo nikad u potpunosti ne nauči?

Da, kao i život. Iznenadite se kad neko nešto izvuče iz vas ili vi iz sebe. Gluma nije profesija. Ona je način života. Iskustvo i takozvani glumački izraz idu jedno s drugim. Kad na televiziji naletim na reprize svojih filmova pomislim: “Vidi malog kako je simpatičan i uplašen”. I tako odrastate i sve ste zahtevniji u odnosu prema drugima, u pozitivnom smislu, u odnosu prema pozorištu, filmu, prolaznicima, komšijama, taksistima. Osjećate sve veću plemenitu odgovornost prema svim tim ljudima. Prema parku, pločniku, vazduhu…

Šta znači dobar glumac?

Riječ gluma često je sinonim za laž. Za mene je dobar glumac uvijek bio neko ko je iskren, ko je to živio. Koga se ticalo to što je davao ispred kamere ili na pozornici. Koji je jednostavno bio živ, i to što piše prošlo je kroz njegovu dušu, misao, emociju.

Odrasli ste u Bjelovaru. Po čemu pamtite te dane?

Ne da ih pamtim, nego ih i danas živim. To je moje određenje. Bjelovar doživljavam svim svojim čulima. Otac, majka, grad, učitelji, komšije, prijatelji, Mato Lovrak – to je ono što me je odredilo. To nije prošlost. I danas živim za svoj rodni grad.

Planirali ste da idete na prijemni ispit na glumačku akademiju u Zagreb, na koji niste ni izašli, a nekoliko dana prije iz prve ste položili prijemni na Akademiji u Beogradu.

Došao sam u Zagreb na prijemni, stajao na hodniku, prozvao me je čovjek u plavom mantilu i jednostavno nisam ušao u dvoranu. Ne znam zašto. Ne znam da li bi mi poljuljalo samopouzdanje da sam pao na ispitu, a da sam prošao – ne bih znao što da radim, kako bih se odlučio između dva grada koja su me još kao mladića fascinirala.

Čega se sećate iz studentskih dana?

Pamtim radost što smo na indeks ulazili u prepuna pozorišta. Što smo mogli da jedemo fileke bez novca jer je konobar Steva uvijek naplaćivao bogatim poslovnim ljudima ono što smo mi jeli.

Kako provodite svoj dan bez obveza?

U veselju svoje ćerke i supruge. Njihovo je veselje i moje. One mnogo troše. Ma, šalim se. Moja ćerka Sofija svira klavir. Ubiće me. Ne da mi da pričam o njoj.

Veliki ste zaljubljenik u rokenrol. Kako doživljavate taj fenomen?

Nažalost, često dolazi do zloupotrebe te činjenice. Rokenrol je prije svega davanje sebe svemu oko sebe. To je altruističan odnos prema svijetu kroz namerno preteran bunt i prividnu agresiju. To je čista lirika.

  • Kako gledate na budućnost?

– Živim je odmah, ovog trenutka.

Da li vas je katkad mučila taština?

Da, kako ne. To je svojstveno svim ljudima, svecima ne. Ali više me ne opterećuje toliko. To je donio splet raznih događanja. Shvatio sam da nisam vlasnik svog života. I to je predivan osećaj. Moj život pripada Bogu i mojoj porodici. A tu sam da uljepšam život ljudima koji vole filmove i idu u pozorište. To je moje skromno samoodređenje. Nastojim da uspjem u tome.

Nerijetko ističete da vas nervira kad vam ispred imena dodaju pridjev slavan?

Slava je ozbiljna stvar, nešto što traje, kosmička pojava. Nije film ni pozorište. Nisam sposoban da budem slavan. Slavan je onaj čovjek koji je mnogo dobrog učinio drugom čovjeku. Primjera radi, Nikola Tesla koji je mnogo toga napravio za cijelo čovječanstvo. Ja sam samo prepoznatljiv.

/kurir.rs/*