HAJTAM I IMAN, LJEKARI KOJE SRBI OBOŽAVAJU: Ljekar iz Jerusalima sa suprugom iz Jordana odabrao da im Srbija bude druga domovina

Društvo Region

KADA su se prije gotovo tri decenije upoznali na Medicinskom fakultetu u Nišu, Hajtam Tajem (53) iz Jerusalima i njegova sadašnja supruga Iman iz Amana, imali su u planu da po završetku studija odu nazad u Palestinu, gdJe bi, kao ljekari, imali sigurniju egzistenciju.

Već tokom specijalizacije pokazali su da su u svom poslu izuzetni, pa ohrabreni profesorima i kolegama, ali i pacijentima koji su uvijek birali njih kada bi dolazili na preglede, odlučili su – da ostanu u Srbiji. Za vrlo kratko vrijeme doktor Hajtam postao je najtraženiji dječji pedijatar u Nišu, dok njegova supruga, koju od milošte u Srbiji zovu Mima, radi kao ginekolog u Opštoj bolnici u Pirotu.

Hajtam je u Srbiju došao 1987. godine, u vrijeme kada je u njegovoj rodnoj Palestini bilo zabranjeno studirati medicinu. Zajedno sa još oko 500 studenata, preselio se u Beograd gdje je najprije učio srpski jezik šest mjeseci, a zatim upisao studije. Na drugoj godini prebacio se u Niš i upoznao Iman koja se iz Srbije, gde je inače rođena, odselila kod oca u Jordan kada je imala 9 godina, ali se vratila na studije.

NASLEDNICI Lara, Kamal i Maja, Foto J. Ćosin

Moj otac je priželjkivao da se predomislim i upišem nešto drugo. Znao je da ako hoću medicinu, da moram da odem i kao da je predosjetio da se više neću vratiti. Došao sam ovde kao srednjoškolac, za vrijeme Jugoslavije. Bio sam ravnopravan, ono što je važilo za druge, važilo je i za mene. Jedini problem bio je jezik. Vrlo sam ga teško savladao. Jako je bilo teško i nekad čak depresivno studirati težak fakultet na jeziku koji jedva govorite. Te godine je sa mnom došlo više od 500 studenata iz Palestine, samo njih pedesetak ga je završilo. Ja sam riješio da ne odustanem, da se borim – priča nam doktor Hajtam.

SANJAM ULICE STAROG JERUSALIMA

Iako je svoju sreću našao u Srbiji, Hajtam nam otkriva da i dalje sanja ulice starog Jerusalima u kojima je odrastao.

Nedostaje mi porodica, prijatelji i stari grad. U istočnom Jerusalimu gde su Palestinci, ne možete razlikovati ko je musliman, pravoslavac, katolik ili Jevrejin. Ni po imenu, niti po ponašanju. Tamo slavimo i Bajram, ali i Uskrs i Božić. Razlikuje ih jedino tradicionalna vjerska garderoba. Sasvim je normalno tamo da vidite da zajedno ulicom hodaju rabin, hodža i sveštenik. Ja sam musliman, ali osnovnu školu završio sam pri jednoj pravoslavnoj crkvi u sklopu koje je bila škola, do same crkve Svetog groba. Danas odlazim tamo jednom godišnje, vodim djecu i želim da znaju odakle potiču. Kamal je ime dobio po mom ocu, jer je običaj da najstarije djete u porodici djete krsti po djedu – otkriva nam Hajtam.

Kaže da su mu najteže pale prve dvije godine života daleko od svoje zemlje. Na drugoj godini fakulteta, preselio se u Niš i tamo upoznao Iman. Ona je daleko bolje poznavala srpski od njega, budući da joj je majka Srpkinja i da je rođena u Nišu, a kako je govorila i arapski, pomagala mu je da savlada sve barijere.

Počeli smo da učimo zajedno, pomagala mi je u svemu. Predmet za kožne bolesti mi je bio najteži. Izrazi su mi bili nejasni, uprkos rječniku. Kasnije se iz prijateljstva razvila ljubav, koja je rezultirala brakom. To je jedino dobro iz rata 1999, jer smo baš tada odlučili da se vjenčamo. Kada je bombardovana Šumatovačka ulica u Nišu, ja sam bio na mostu. Minut me je dijelio od toga da budem baš na mjestu gde su pale kasetne bombe. Tada smo shvatili da je život kratak i da želimo porodicu i brak – prisjeća se tog mračnog perioda u Srbiji.

Foto Privatna arhiva

Kaže da ga ratovi nisu pokolebali da odustane, već naprotiv, odlučio nastavi dalje i upisao je specijalizaciju.

Za razliku od osnovnih studija, ona je bila neopisivo lakša. Jezik sam već savladao, a dvoje ljudi iz struke zaslužni su da moj izbor gdje ću primijeniti svoje stečeno znanje o medicine bude upravo Niš. To je profesorka LJiljana Pejčić, dečji kardiohirurg, bila je i moj psiholog, i psihijatar, drug… sve. Tu je i profesor Milorad Jerkan, direktor DZ Niš.

Oni su toliko utjecali na moju budućnost u ovoj zemlji. Poslije specijalizacije, bilo je pitanje ko će sada da zaposli stranca. Međutim, direktor je ponudio posao za stalno i rekao – “ja neću da izgubim odličnog ljekara, pacijenti te vole, svi te traže”. Srbija mi je dala priliku da pokažem šta znam i ja to poštujem. Zato sam na neki način htio da se odužim, ponudio sam da pomognem sve što je u mojoj moći. Radio sam u kovid-zoni, želeći da zajedno sa kolegama bijem bitku protiv ove pošasti – ispričao je on.

Sada, kako kaže, više i ne pomišlja na to da je možda u Jerusalimu, koji je daleko razvijeniji od Niša mogao da obezbedi, ne samo svjetliju budućnost sebi, već i svojoj djeci.

Iako su davno aplicirali za državljanstvo njegove supruge, dok su još kao studenti planirali da se vrate u Palestinu, sada više to ne vide kao opciju.

Ako me pitate, sada ne bismo otišli nazad. Naša djeca ovdje u Srbiji nisu prosek, oni su izuzetni. Lara, koja sada ide u prvi razred gimnazije je osvojila toliko nagrada, ne samo za Niš, već za cio jug, što niko prije nje nije, i to mahom za srpski jezik. Tečno priča i engleski, arapski i njemački. Maja ide u šesti razred, a Kamal u četvrti i oni su takođe jako talentovani. Na pedijatriji nikada nisam imao osjećaj da sam stranac. Bio sam bitan faktor, dio tima i dan-danas odnos sa kolegama je na vrhunskom nivou. Najveće mi je zadovoljstvo kada čujem da djeca, moji pacijenti, znaju moje ime. Dođu na pregled i znaju mi ime.

Ordinacija mi je puna crteža – priča nam sa oduševljenjem doktor Hajtam.

POVERENJE Doktor Hajtam na radnom mestu, Foto J. Ćosin

Daleko je, kaže, od Jerusalima, ali Srbiju smatra svojom drugom zemljom, a Niš kao da mu je rodni grad. Oko svega toga saglasna je i njegova supruga Iman. Ona je kao djete otišla u Jordan gdje je živio njen otac, a vratila se da bi studirala medicinu.

Otišla sam kao dijete, nisam znala riječ arapskog. Na kraju sam bila najbolji učenik tamo, đak generacije, ali Srbija mi je uvek nedostajala, htjela sam da se vratim. Želimo da naša djeca rastu ovde, jer ova zemlja može da im pruži mnogo, a kada odrastu, neka sami odluče. Kada sam upoznala svog supruga, sve kockice su se poklopile i evo nas danas, srećni i zadovoljni ovde – priča nam Imam, ili Mima, kao se poslije više od tri decenije života u Srbiji i sama predstavlja.

/novosti.rs/*