Sjećanja na LOGORE SMRTI naviru svakog aprila: Jedna misao joj je bila teža od strahota kojima je bila okružena

Društvo Gradiška Republika Srpska

Svakog aprila, mjeseca u kojem je 1945. godine dočekala slobodu u njemačkom zarobljeništvu, Mileni Golub (95) iz Bistrice kod Gradiške naviru mnoga, bolna i dramatična sjećanja na Drugi svjetski rat.

Ova, još uvijek krepka i vitalna starica svjedoči o stradanju stanovništva Kozare i Potkozarja u logorima smrti NDH-a i zarobljeničkim danima u Njemačkoj, gde je zajedno sa starijom sestrom Milkom i ocem Lazarom dospjela u jesen 1942. godine.

Prethodno je bila u logorima Stara Gradiška i Jablanac, dok je njena majka Petra, s mlađom braćom Ljubom i Savom, te sestrama Vidom i Radojkom otjerana u Jasenovac.

“Prevarili su nas”

U logor su ih, Nijemci i ustaše od kuća otjerali u junu 1942. godine, u vrijeme ofanzive na Kozaru.

– Niko od mojih rođaka i komšija nije ostao tamo, samo pustoš i zgarišta. Rekli su nam da napustimo selo, da izađemo iz zbjegova, dok oni „prečiste“ Kozaru od partizana. Uvjeravali su nas da ćemo biti bezbjedni u logoru, a kada prođe ofanziva, vraćeni kućama, što je bila velika prevara – ispričala je Milena Golub, djevojački Janković, rođena 1926. godine u Gašnici, među još šestoro braće i sestara.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

– U Staroj Gradiški odvajali su mlađe muškarce od žena i djece. Tu smo se rastali od oca. Zajedno sa starcima nas su premjestili u Jablanac i u Mlaku. Oduzimali su djecu od majki. To je bilo bolno, teško, tužno… Sestra Milka i ja smo, zajedno s majkom, skrivali mlađu djecu, borili se da budemo zajedno, da nas ne razdvoje – pripovijeda Milena za Srpskainfo.

Detaljno opisuje svaki dan bježanija, logorskih kolona i stradanja.

– Sakupljali smo sijeno koje su kosili logoraši. Ustaše su stajale pored nas i pucale u svakoga ko bi pokušao pobjeći ili nije mogao da radi. Poslije Jablanca narod su tjerali dalje, u Jasenovac. Prevozili su nas stočnim vagonima, neke žene pokušavale su se sakriti sa djecom u kolibama koje su ustaše palile. Sestru Milku i mene odvojili su ipak od majke i mlađih sestara i braće. Majka nas je stalno molila, preklinjala da se međusobno ne razdvajamo, da brinemo jedna o drugoj – opisuje Milena teško vrijeme, strahote koje se, kako kaže, ne mogu, niti smiju zaboraviti.

Iz Jablanca Milena i Milka su vraćene u Staru Gradišku, a potom preko Siska i Ljubljane, zajedno s mnogim Kozarčanima upućeni u Njemačku, u zarobljeništvo.

Razdvojenost

Ocu se izgubio trag, majka sa ostalom djecom je upućena u Jasenovac, a najstariji brat Mirko bio je u partizanskim jedinicama na Kozari.

– U Sisku su razdvojili Milku i mene, ali smo istim transportom krenule za Njemačku. Negdje usputno, kada se kompozicija u Njemačkoj zaustavila, vidjela sam kroz prozor moju Milku, koju su istjerali i odveli. Taj njen pogled kojim me tražila uvijek me opsjedao, pratio… – priča Milena koja je dospjela u logor u Hanoveru.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

Tu je boravila u barakama okruženim bodljikavom žicom i sve do aprila 1945. godine, do oslobođenja, radila u vojnoj industriji.

– Najviše su me opterećivala razmišljanja o svojima, gdje su, da li su živi, da li ću bilo koga od njih vidjeti, ikada sresti. To mi je bilo teže od rada, od žice, hladnoće, od njemačke čizme… U toj neizvjesnosti prolazilo je vrijeme rata, sve dok međunarodni Crveni krst nije omogućio slanje poruka, spajanje pokidanih veza –  kaže Milena čija ratna priča je mnogo puta ponovljena, ali uvijek važna, nezaboravna i za nju bolna.

Sudbina

Posredstvom Crvenog krsta saznala je za oca Lazara, koji je takođe odveden u Njemačku, pronašla je i sestru Milku, a vijest iz svoga sela, iz Gašnice, dočekala je nakon nekoliko mjeseci.

– Pismo koje u Gašnici niko od mojih nije mogao da primi, nikoga od njih tu nije bilo, preuzeo je komšija Milan Rakas i proslijedio ga učitelju Milanu Narandžiću. On je potom tragao za mojom majkom Petrom i pronašao je s djecom u Donjoj Dolini. Ona se nekim čudom uspjela izvući, pobjeći iz Jasenovca, vjerovatno dok su ih vodili na rad u okolna sela. Tada joj je uručio moje pismo na koje je odgovorila – objašnjava Milena dramatične ratne događaje koji su ostavili pustoš u cijelom kraju.

Poslije oslobođenja njeni su se vratili kući, izuzev brata Mirka, koji je nestao na Kozari. Za njegovu sudbinu nikada nije u potpunosti saznala.

U aprilu 1945. godine dočekala je slobodu i povratak kući. Zato se ovog mjeseca, češće nego drugim danima u godini, podsjeća i prepričava ratne događaje i vrijeme provedeno u logorima.

Uskoro i čukunbaka

Milena Golub se udala 1946. godine za Pantu Goluba, s kojim je stekla sinove Miladina i Simeuna, te kćerku Ljubicu. Miladin živi u Gradiški, Simeun u Švajcarskoj, a Ljubica u Kanadi.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Panto je umro prije 20 godina, a Milena živi sama, okružena brigom i pažnjom brojnih potomaka. Ona kaže da je dobro i da je zdrava, ali da joj najveći teret „gledati djecu kako stare i žale se na bolest“.

– Imam sinove, kćerku, unučad, praunučad, a očekujem i čukununuče. Želim da prije stote dočekam petu generaciju svojih potomaka – povjerila nam se baka Milena.

/srpskainfo.com/*