Otac i sin iskopali NAJDUBLJI BUNAR u Potkozarju “Greške u ovom poslu plaćaju se životima”

Društvo

Više od 500 bunara u posljednje dvije decenije iskopali su penzioner Milan Protić, bivši radnik na željeznici u Omarskoj, i njegov sin Đuro, autoelektričar iz Srednje Lamovite.

Njih dvojica su konstruisali i napravili mašinu za kopanje bunara, koja besprijekorno služi i probija različite slojeve zemlje, glinu, kamen, šljunak, svakojake stijene, u potrazi za podzemnim vrelima.

Najdublji bunar od 27 metara, u domaćinstvu Aleksandra Šljivara, Protići su iskopali u selu Jazovac, u gradiškom dijelu Potkozarja.

– Strahota je sići u bunar dubok 27 metara, bez rada, a pogotovo kopati na toj dubini. Uvijek postoji opasnost od urušavanja stijena, bez obzira na to što mi stalno spuštamo i postavljamo betonske cijevi. Takođe je rizično izvlačenje zemlje. Može pući uže, sepet u kojem se zemlja vadi ili popustiti koncentracija radnika na površini – priča Milan Protić.

Težak posao

On je poslije penzionisanja u Željeznicama Republike Srpske počeo novu etapu radnog vijeka.

– Kopanje bunara je težak i odgovoran posao. Sve mora da se dobro i detaljno isplanira, uradi probna bušotina da kasnije rad ne bi bio uzaludan. Svaki metar, od površine pa sve dok se ne ukaže voda, tema je za sebe – ispričao je za Srpskainfo Milan Protić, pribojavajući se u posljednje vrijeme i zemljotresa.

Upoznali smo ga u okolini Nove Topole, gdje je sa sinom i još trojicom radnika kopao bunar. Ovo je, kaže Milanov sin Đuro, područje bogato vodom.

– U Lijevče polju vodeni sloj je od osam do deset ili dvanaest metara. Vode ima u izobilju, a nije teško kopati. Teren je šljunkovit i to ide relativno lako. Voda je uvijek zagarantovana, tu nema promašaja, mada se i ovdje nivo podzemne vode smanjuje i bunare je potrebno produbljivati – iznosi Đuro Protić iskustva bunardžijskog posla iz topolskog kraja.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

On je ubrzo nakon završetka srednje škole upoznao suštinu zanata koji je naučio u praksi, a teoretska znanja iz autoelektrike takođe mu nisu suvišna.

– Spontano smo otac i ja počeli kopati bunare. Razmišljao sam da prestanem, da se posvetim poslu za koji sam se školovao, ali se to uvijek nekako odlagalo. Nisam mogao oca ostaviti sam da radi, bez obzira na pomoćne radnike koje angažujemo. Tako je to teklo iz dana u dan, prošlo je više godina, a ja nikako iz bunara da izgazim, da izađem na površinu i da se posvetim autoelektrici – izneo nam je Đuro svojevrsnu ispovijest, vlastite dileme i porodični posao po kojem su se nadaleko pročuli.

Od Bihaća do Dervente

– Kopali smo bunare na širokom području, od Ripča u okolini Bihaća do Prnjavora i Dervente. Svuda radimo, mnogi nas zovu i posla imamo na pretek. Za cijelu godinu smo zauzeti, mada se uvijek može naći vrijeme za neki bunar koji nije upisan u našu bunardžijsku svesku – pričaju otac i sin, Milan i Đuro, najpoznatije bunardžije u Potkozarju.

Tvrde da su za njih najbolja preporuka, dokaz znanja i vještine, puni bunari pitke vode.

– Mi uvijek idemo na sigurno. Ne vjerujemo ispitivanju podzemnih tokova pomoću bakarne žice, letvica, grančica i koječega. To se ponekad pokaže tačnim, ali mnogo puta ne vodi u dobrom smjeru. Kopati bez preciznog istraživanja je nepotreban trošak. Zato mi uvijek prvo napravimo bušotinu, utvrdimo izdašnost vode, pa tek onda kopamo bunar. Drugačije nikako – tvrdi Milan Protić.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

On je svoju teoriju uspješno primijenio i u domaćinstvu Mile Popovića u Karajzovcima, gdje je iskopao bunar i pronašao veliku količinu vode na dubini od 12 metara.

Lijevčanski bunari, kaže on, uglavnom služe za navodnjavanje, zalivanje povrtnjaka, žitarica, plastenika sa cvijećem…

Rakijica poslije posla

Sa Protićima su u ekipi takođe već iskusni radnici, njihove komšije iz istog ili susjednih sela, Zoran Panić iz Lamovite, Željko Keča iz Saničana i Mladenko Mikanović iz Rakelića.

– Svi radimo složno, razumijemo se, svako zna svoj dio posla i radi ga krajnje odgovorno, savjesno. Kopati bunar nije nimalo lako, niti jednostavno. Tu se greške plaćaju životima. Mi nismo imali nezgoda, niti problema. Dok radimo nema alkohola i opuštanja, a poslije, kada završimo posao, možemo da sjednemo, odmorimo, popijemo i pojedemo, u čast domaćina i dugovječnost bunara – pričaju nam, nekako uglas, Zoran, Željko i Mladenko.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

Milan i Đuro Protić mašinu za kopanje bunara prvo su isprobali u svom dvorištu.

– Iskopali smo tri bunara, našli kvalitetnu vodu, istestirali mašinu i sebe, pa tek onda krenuli da drugima kopamo bunare – kazali nam Protići o svojim počecima bunardžijskog posla.

/srpskainfo/ milan pilipović