TRI GODIŠNJICE ŠIJANOVIH Zbližila ih patnja, sada uživaju u društvu praunuka

Društvo Republika Srpska

Grozda i Boro Šijan, najstariji bračni par iz dubičkog sela Pucari, obilježili su tri godišnjice – devedeseti rođendan, sedam decenija braka i 75 godina od povratka kući iz ratnih zbjegova i ustaških logora.

Ratne strahote, kozarska ofanziva, odvođenje djece u ustaške logore smrti, stradanja srpskog naroda i razaranje njihovih sela… obilježilo je Grozdino i Borino djetinjstvo.

Patnja koju smo preživjeli u Drugom svjetskom ratu, kažu Šijani, zbližila nas je, postali smo jedno drugome oslonac, sabesjednik, drug.

Svečanost

Oboje su rođeni iste godine (1930.) u istom selu, gdje i sada žive.

Na porodičnoj svečanosti koju je organizovao njihov unuk Duško Lukić, Grozda i Boro su, nakon sječenja torti, ipak podsjetili na svoje djetinjstvo. To je, kažu, uvijek važno da se priča i pronosi mladima.

FOTO: PRIVATNA ARHIVA

– Imala sam osmoro braće i sestara. Petoro je stradalo u Drugom svjetskom ratu, u ofanzivi i u logorima. Sjećam se da je u toku bježanije, negdje u Slavoniji, dok nas je vodila mama Milka, moja sestra koja je imala šest godina, pogođena metkom – pripovijeda Grozda koju ostali, naročito kćerka Violeta Lela koja živi u Kozarskoj Dubici i unuk Duško u Stokholmu, pažljivo, sa odobravanjem i poštovanjem, slušaju.

– Tu moju nesrećnu sestru mama je mrtvu nosila cijeli dan i još jednu noć, da bi pronašla bezbjedno mesto, zaklonjenu dolinu ili debelo stablo, da je sahrani. Bilo je to u selu Bastaji kod Daruvara – sjeća se Grozda stradanja djece sa Kozare u Drugom svjetskom ratu.

Ovi prizori, slike i bolne, nikada sasvim, do kraja ispričane priče, uvijek su u njenim mislima. Osim ustaškog metka ili noža, mnogo djece umrlo je od tifusa, zaraze, bolesti, gladi…

Logor

Borina ratna priča iz djetinjstva, po mnogo čemu, slična je Grozdinoj. Njegov otac Milan, zajedno s dvojicom sinova, Borine braće, tada desetogodišnjaka, ubijeni su u logoru u Zemunu.

– Moja majka Jeka, zajedno sa nas troje djece, mojim bratom Dušanom i sestrom Stanom, izbavila se iz logora u Zemunu. Slobodu smo dočekali u zbjegovima, u šumama – ispričao je Boro, podsjetivši da su mnogi njegovi rođaci, stričevi i braća ubijeni u logoru Jasenovac.

Ipak, poslije svojevrsne lekcije iz istorije, slavljenici rado pričaju i o drugim periodima života, naročito zajedničkog.

– Nas je nevolja spojila, to smo već kazali, ali nas je sreća pratila, izuzev jednog događaja, naše teške i neprebolne rane, smrti kćerke Milice. Druga kćerka Lela ima dvoje djece. Njen sin, a naš unuk Duško, takođe ima dvoje djece. Oni su naši praunuci, time se ponosimo. Svi nas posjećuju, paze, ohrabruju, pomažu. Pažnju koju nismo imali u djetinjstvu imamo sada, u starosti – pohvalila nam se baka Grozda.

Mladost

Ona i Boro su, veli, proživjeli mnogo godina u slozi i razumijevanju, obostrano se podržavali i zajednički odlučivali.

– Prvo, nismo vjerovali da ćemo doživjeti i preživjeti devedesetu. Mnogo smo propatili u mladosti. Poslije rata vladalo je siromaštvo, bijeda, ništa nismo imali osim sloge i ljubavi. Shvatili smo kasnije da je to najvažnije – zaključuje Boro Šijan, vidjevši u dugovječnosti i solidnom zdravlju svoje ličko porijeklo.

Njih dvoje su u braku od 1947. godine.

FOTO: PRIVATNA ARHIVA

 Poznavali smo se od djetinjstva jer smo iz istog sela. Te 1947. godine, odlučio sam da se oženim, a ni ona nije imala ništa protiv da se uda za mene. Poslije ženidbe  otišao sam u vojsku, u oficirsku školu u Beograd. Tri godine je trajao vojni rok. Grozda je živjela s mojom majkom i čekala da se vratim iz vojske. Čekala i dočekala, a ne vjerujem da se pokajala, kada me toliko godina poslije nije napustila – sada već šaljivo uvodi nas Boro u bračna iskušenja.

Inostranstvo

Desetak godina kasnije, da bi za porodicu obezbijedio bolje uslove života, odlučio se za odlazak na rad u inostranstvo.

– Boro je 1960. godine otišao u Austriju, među prvima odavde. Kasnije su mnogi išli u svijet, za boljim i sretnijim životom. Iz ovog dubičkog kraja više ih ima u Švedskoj i Njemačkoj nego ovdje. Ipak, moj Boro nije dugo izdržao; poslije nekoliko nedjelja piše mi da će se vratiti, da ne može u tuđini. Ovdje mu je, veli, sve milije, doći će pa kako bude. Ja sam ga u tome podržala, kao što nisam bila ni protiv njegovog odlaska. Tako je i bilo, zajedno smo podizali djecu, radili, skućili se – priča Grozda, podsjećajući na teške dane i godine, ali i mnoge lijepe trenutke zajedničkog života.

Grozdina i Borina kćerka Lela kaže da su njeni roditelji vrijedni, vitalni i dobre naravi.

– Pamtim ih po lijepome, po slozi i razumijevanju. Za sve i za svakoga imaju lijepu riječ, ohrabrenje. Kada je bilo najteže umjeli su pronaći utjehu. Veliko i bolno životno iskustvo, posebno u mladosti, naučilo ih je kako treba živjeti, prepoznati važno od nevažnog i radovati se svakome danu – kazala je Lela za Srpskainfo.

/srpskainfo.com/*