Mirko Rokvić, pomorac, sekretar, direktor, pisac, novinar i zaljubljenik u rijeku Savu

Društvo Gradiška

Mirko Rokvić, penzioner iz Gradiške, tvrdi da je ponosan na svoj životni put. A počeo ga je u lijevčanskom selu Trošelji, selu koje je u Drugom svjetskom ratu imalo najveći broj ratnih zarobljenika. Upravo zbog te istorijske činjenice Mirko se odlučio da život proživi slobodno, punim plućima.

Mirko svakodnevno vozi bicikl, iako na plećima nosi osamdeset i četiri godine. Vodi računa o voćkama i cvijeću u dvorištu, čita svakodnevno knjige iz bogate biblioteke, bilježi zapise, posmatra brodove na Savi.

U bogatom radnom vijeku bio je pomorac, direktor, sekretar, novinar…

Bio je pomoćnik komandanta na brodu nekadašnje Jugoslovenske ratne mornarice, po činu poručnik. Priznaje da mu i sada srce zaigra kad Savom naiđe brod.

„Kad se Sava zatalasa nakon prolaska broda, zatalasaju se i moje emocije, zaigra srce nekako jače.  Fantastičan je osjećaj živjeti pored Save. Ova velika rijeka ljepotica me održava vitalnim“, priznaje Rokvić.

Bio je pisac i novinar

Mirko Rokvić je završio filozofski fakultet. Penzionisan je iz nekadašnjeg giganta, fabrike namještaja „Radnik“. Posljednje radno mjesto mu  je bila funkcija sekretara preduzeća.

Foto: Boško Grgić

„Radio sam i u nekadašnjem „Trikou“. Bio sam novinar. Sarađivao sam sa mnogim listovima ,od sarajevskih „Večernjih novina“  i „Oslobođenja“, do zagrebačkih dnevnih listova. Pisao sam poeziju, prozu, uglavnom kratke priče, pa i satiru. Iza sebe imam veliki niz organizovanih književnih manifestacija, priređivao sam i šahovske turnire“,prisjeća se Rokvić.

Kratko vrijeme radio je i u prosvjeti. U Puli je bio predavač u večernjoj školi za odrasle, a u rodnoj Gradišci je bio direktor tadašnjeg „Narodnog univerziteta“.

„Volio sam raditi sa mladim ljudima.Oni me čine mlađim. Savjetujem im da budu uporniji i borbeniji, da se bore za svoju ulogu i položaj u društvu. Moja poruka svim mladim ljudima, koji razmišljaju o odlasku je slijedeća ‘Ustrajte ovdje, iako je teško, valjda će biti bolje“, poručuje Mirko Rokvić, penzioner, koji biciklom svakodnevno obiže veći dio grada.

Bicikl i priroda ga održavaju vitalnim

Mirko kaže da je  zbog ugrađenog vještačkog kuka primoran da svakodnevno vozi dvotočkaš, ali da je zavolio vožnju,  jer uz put sreće prijatelje,uživa u prirodi, zapaža uvijek nešto novo.

Primijetio je da se desetog martovskog dana u svoje gnijezdo na hrvatskoj obali Save vratio mužjak Đuro, a da će njegova saputnica, roda Milka, doći sredinom naredne sedmice, kad joj zaštitnik i pethodnik uredi gnijezdo.

„Od prirode, pogotovo od životinja, čovjek može dosta naučiti. Prije svega o redu, odnosu prema okolini i životu. Ljudi se za razliku od roda otuđuju, svađaju, odlaze i ne vraćaju se, a to nije dobro“, zaključio je kratki razgovor Mirko Rokvić, vitalni penzioner koji uživa i u devetoj deceniji života.

/Boško Grgić-mojabanjaluka.info/*