ZAVIČAJ I SRPSKI JEZIK DONIJELA U ITALIJU Stevka Šmitran kao ambasador kulture i umjetnosti

Gradiška
ZAVIČAJ I SRPSKI JEZIK DONIJELA U ITALIJU Stevka Šmitran kao ambasador kulture i umjetnosti
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Stevka Šmitran, pjesnik, prevodilac i profesor slavistike na Fakultetu za strane jezike i književnost u Peskari, godinama promoviše rodnu Gradišku, svoj zaviča, te srpsku književnost i umjetnost u Italiji.

Ona je nedavno dobila Povelju Gradiške za doprinos razvoju kulture, obrazovanja i promociju u svijetu.

Posredovala je i prilikom potpisivanja sporazuma o saradnji grada na Savi, u kojem je provela djetinjstvo, sa Montesilvanom, italijanskim gradom u pokrajini Peskara.

Stevkina akademska karijera počela je u Italiji 1976. godine, nakon završetka studija na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje je stekla zvanja magistra i doktora nauka.

Autor je više od stotinu publikacija. Svoja naučna interesovanja fokusirala je na pitanja savremene književnosti, srednjovijekovne istorije, srpskog, te ruskog jezika i pisma.

Na italijanski jezik prevela je djela Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Vuka Karadžića, Miodraga Pavlovića i drugih srpskih autora.

Priredila je i omaž Matiji Bećkoviću za Antologiju italijanske poezije. Nagrađena je za prevode srpskih književnika, te za vlastiti poetski opus.

Peter Handke

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Osnovala je i nagradu u oblasti književnih i naučnih dostignuća, a među nagrađenima u prvoj ediciji je nobelovac Petar Handke.

– Imam jedno divno pisamce na srpskom koje mi je napisao Handke, što je za mene dragocjenost, gest poštovanja i priznanja – rekla je Stevka Šmitran za Srpskainfo.

ak, pažnju akademske javnosti, o čemu je vijest stigla i u njen rodni kraj, pobudila je esejem o Gradiški i specifičnostima života na granici.

– Rođenje na granici dva svijeta i nesvjesnost toga dovodi nas u privilegovan položaj i daje nam ličnu kartu zbog koje nas uvijek ima ovdje i drugdje. Moja granica je Gradiška, grad na obali Save nasuprot Hrvatske. Sve znakove svog rođenja nosim na maternjem jeziku, u zajedničkom individualizmu, u širini vjere i sekularizmu, u neumornom sučeljavanju tradicije i modernosti – napisala je Stevka u eseju o zavičaju pod naslovom “Kad sam nosila odjeću boje rijeke Save”.

Ni iz jednog priručnika nisam naučila kako da sačuvam autonomiju pograničnog identiteta, piše Stevka Šmitran, i sklona sam da ga pronosim dalje.

– Rođenje na granici znači imati državljanstvo, obogaćeno razumom i osjećanjima, koje se ne gubi živeći negdje drugde. To je vrsta pjesničkog kanona – piše Stevka, iskazujući još jednu dimenziju odanosti svome kraju i ljudima sa kojima neprekidno gradi mostove i širi duhovne sfere.

Gradiška u srcu

Stevka Šmitran je gotovo čitav radni vijek provela u Italiji, učeći studente u toj zemlji ljepoti i vrijednostima srpskog, ali i ruskog jezika, upoznavući ih sa kulturom ovih naroda.– Svuda po svijetu nosim u srcu Gradišku i njene ljude, veliku rijeku koja u proljeće nadođe od jedne do druge obale, sve potopi i ponese neznano kuda, a ljeti se pretvori u veliko prozirno vrelo u kojem trepere moje uspomene. To me nadahnjuje – povjerila nam se Stevka.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

Na mostu čiji željezni luk spaja obale, kaže, oduvijek su se sretala dva carstva, sa istoka i sa zapada.

– To bogatstvo zajednički su iznjedrili ljudi sa desne i leve obale, a mnoge generacije, kao što je moja, nadahnuli su ga lirskom ljepotom – emotivno, sa dušom punom sjete, Stevka bilježi misli u kojima se prepliću ljudi, običaji, vrijeme i meridijani.

Napisala je i rukovet zavičajnih pesama “Slavica” i “Uskoci”. Melanholične sjenke u knjizi “Slavica” koje prodiru već u rana ozarenja ljubavlju, zastaju pred tajnama svijeta i pred suštinom života. U svijet je, kaže, još iz djetinjstva takođe ponijela epos usmenih predanja koje su u grad donijeli njeni roditelji porijeklom iz Turjaka pod Kozarom. Tamo su se njihovi preci, nadahnjivali i pojili poetikom koju je iznjedrio narod u teškim vremenima.

/srpskainfo.com/